Bili smo u braku pet godina i silno smo željeli dijete. Gospod nam je ispunio želju i dobili smo prekrasno dijete, sina Jakova. Iako je trudnoća bila problematična i Jakov se rodio nešto ranije, na kraju je sve dobro završilo.
Prije nego što je Jakov navršio godinu dana ponovo sam ostala u drugom stanju. Suprug i ja bili smo pomalo iznenađeni, jer iako nam je za začeti Jakova trebalo „duže“, ova je trudnoća brzo došla. Međutim, u ovoj mi je trudnoći bilo dosta naporno - bila sam jako umorna i ponekad nisam znala kako ću preživjeti dan. U 12. tjednu doživjela sam krvarenje u trudnoći. Nije mi bilo drago što se to događa, iznimno sam se prepala. S obzirom da radim s djecom koja imaju poteškoća u razvoju, nije mi baš bilo svejedno, jer bila sam svjedokom sličnih iskustva majki s čijom sam djecom radila.
Kao vjernica sam pokušala svoje strahove predati Bogu u vjeri, jer On zna zašto se nešto događa ili mora dogoditi. Čini mi se da sam tada bila spremnija roditi živo dijete s poteškoćama, nego dijete izgubiti. No, nažalost, dogodilo se ovo drugo.
Do tog sam trenutka bila sigurna da Bog neće dozvoliti da to moram proživjeti - pa i zašto bi, pa ipak sam ja sam njegovo dijete koje štiti, a s obzirom da me poznaje bolje nego itko drugi, onda i zna da ja to nikada neću preživjeti! Ali, baš zato što me zna bolje nego itko drugi, to se dogodilo u 12. tjednu trudnoće. Iskusila sam gubitak djeteta i obuzela me silna žalost i navrla su brojna pitanja upućena Bogu, na koje dugo nisam dobila odgovor. Ovo je bilo prvo takvo iskustvo, ali ne i jedino. Nakon otprilike godinu dana ponovo slična priča - pozitivan test na trudnoću, silna radost i uzbuđenje, pa onda i strah kako će biti, hoću li uspjeti ovaj puta. U šestom tjednu se pojavilo krvarenje, pa hitan odlazak liječniku i tužna vijest da djeteta više nema.
Ponovo onaj isti osjećaj praznine i velike tuge. Pitanja su navirala, upućena Gospodu, naravno: „Gospode, zar opet, pa zar ne znaš da ja to ne mogu, pa ne još jednom, možda ti ne želiš da još imamo djece, ali ako je tako, zašto ostajem trudna….?“. Beskrajno puno pitanja, a odgovara niotkud.
Osim moga supruga, ovaj period moga života sa mnom je blisko proživljavala i moja jako draga i dobra prijateljica, Ljiljana. Iako se nismo dugo poznavale, naš je odnos bio posebno nadahnut i vođen od Boga. Gospod joj je dao da me utješi i ohrabri Njegovom riječi. Uz njenu sam utjehu počela više čitati Njegovu riječ i zaista u nju vjerovati i živjeti je. Stihovi koje mi je Ljiljana pokazala su uglavnom bili iz Starog zavjeta, a jednog od njih sam se posebno držala: „Neće se uzalud mučiti i neće se rađati za smrt preranu, jer će oni s potomcima svojim bit rod blagoslovljenika Jahvinih. Prije nego me zazovu ja ću im se odazvati; još će govoriti, a ja ću ih već uslišiti“, Izaija 65,23-24.
Te su riječi označile duhovnu borbu za naše drugo (četvrto) dijete. Kada sam ponovo ostala trudna, Gospoda sam svakodnevno podsjećala na Njegovu riječ, a osim njega, te je riječi čuo i neprijatelj. Pobjeda je bila izvojevana, i iako je bilo neprijateljskih napada i ponovnih problema u trudnoći, čvrsto sam stajala u vjeri i znala sam da su moja prethodna dva iskustva prošlost za nas.
Rodila nam se prekrasna djevojčica Julija Ana, koja voli Gospoda i ima puno pitanja o Njemu i upija kao spužvica. Kako su djeca, danas više nego ikada, izložena raznim kušnjama i neprijateljskim napadima, ovaj stih iz Izaije stoji iznad naše djece, Jakova i Julije Ane, i mi, kao njihovi roditelji, vjerujemo da će oni ostati čvrsti u vjeri i jednog dana se odlučiti slijediti Isusa Krista.
Gospod zna zbog čega je dopustio da prođem kroz ovo iskustvo, ali danas sam mu na tome zahvalna. Bolje sam ga upoznala, naučila koristi Njegovu riječ u svojim svakidašnjim borbama i postala svjesnija svoje jakosti u Njemu. Znam da me Bog nikada neće opteretiti onime što ne mogu nositi i da mi daje priliku da podijelim ovo svjedočanstvo Njegove pobjede s drugima.
