U knjizi proroka Ezekiela postoji jedna predivna slika, vizija koju je prorok doživio. Dok je Izraelski narod bio u babilonskom progonstvu zbog svoje neposlušnosti, bunta i grijeha, proroku se ukazuje vizija u kojoj vidi veliko polje puno kostiju. U jednom trenutku Bog kostima udiše svog Duha te se oko njih počne stvarati meso i koža te oživljavaju. Ova slika zapravo opisuje i moj život.
Svoj sam rani period života provela u sretnoj obitelji, imala sam sve što mi je bilo potrebno. S vremenom me moj bunt i želja za iskustvom stvari koje su mi bile zabranjene odvukla u nekom drugom smjeru.
Iako sam fizički i dalje bila u redu, moj se duhovni čovjek polako počeo raspadati, sve dok od njega nisu ostale samo kosti.
Zvijezda vodilja postala mi je misao da ja znam što je najbolje za mene, a Bog ima samo hrpu pravila koja ionako ne mogu ispuniti. Takav način života pun je ograničenja koja mi ne dopuštaju da istinski živim. No, na kraju dana, moji su me stavovi i perspektive uvijek razočarale i ostavile praznom.
Nakon godina duhovne smrti, u periodu od nekoliko mjeseci počela sam razmišljati o istinitosti onoga što su mi drugi pričali o Isusu. Nije se ništa dogodilo naglo – kao da je Isusov nježni glas polako zvao svoju izgubljenu ovcu. Moj duhovni kostur polako je počeo dobivati meso i kožu, a Bog je tada u mene udahnuo svoj Duh. Moje su se perspektive čudom promijenile.
Sad shvaćam da živjeti s Kristom znači živjeti punim plućima, da je to život u kojemu nema praznine jer je tamo uvijek On.
Kada pogledam retrospektivno vidim da sam sigurno ponovno rođena jer stari čovjek sigurno ne bi niti zamislio da ću biti ovdje gdje jesam i ono što jesam.
To je moje najveće svjedočanstvo – bila sam mrtva, ali me Krist oživio!
