Pozdrav svima, ja sam Tamara Senaratne. Moj muž Clement Senaratne i ja smo iz Šri Lanke i već više od 4 godine živimo u Zagrebu, a oko 2 godine idemo u Baptističku crkvu u Radićevoj.
Ove godine 14. veljače bit će točno 10 godina od najvećeg iscjeljenja i najvećeg čuda koje je Isus učinio u mom životu dosad. Otprilike u to vrijeme sam i predala svoj život Isusu.
On me oslobodio mnogih stvari koje su me zarobljavale, ali ništa se ne može usporediti sa slobodom koju donosi oproštenje.
Sve je počelo kada sam imala 7 godina i kada je moj tata ostavio moju mamu, sestru i mene kako bi bio s drugom ženom. Život kakvog sam ga dotad poznavala značajno se promijenio od tog dana. Moja sigurnost, moja udobnost i moj cijeli život bili su uzdrmani. Gledala sam mamu usamljenu i uplašenu. Nije imala nikakvih prihoda koji bi joj omogućili da se brine za mene i sestru pa je toliko često uzimala od svojih usta kako bi bilo dovoljno za mene i sestru i sve ovo ispunilo je moje srce gnjevom. Dok sam odrastala suočavala sam se i s mnogim drugim teškim stvarima uz rastavu mojih roditelja. Čak sam pokušala počiniti samoubojstvo kako bih kaznila mog oca za ono što je učinio.
Uvijek sam mislila da imam pravo osjećati se tako kako sam se osjećala. Bila sam jako ogorčena i ljuta osobu i svom srcu nosila sam mržnju. Štogod sam pokušala nikad nije uspijevalo, a za sve sam krivila mog oca i ženu s kojom je bio.
Jednog dana, kratko nakon što sam predala život Isusu, bila sam u Crkvi i propovjednik je rekao: „Ovdje je danas netko tko je ispunjen mržnjom prema drugoj osobi. Bog te želi osloboditi.“ Sjedila sam mirno iako sam znala da je govorio direktno meni. U tom trenutku sam postala toliko ljuta i osjećala sam da me Isus uvrijedio što mi je uopće predložio nešto takvo. Pitala sam Ga zar nije vidio kako je bijedan moj život zahvaljujući toj ženi. Bezbroj puta se prema meni i sestri ponašala kao da smo smeće, a zbog činjenice da je moja mama beskućnik ispitivala sam Boga: „Zar te nije briga za sve ovo što nam se događa? Sad me još i tražiš da im oprostim!“ Bila sam toliko ogorčena da sam zamišljala različite mučne načine na koje bi ta žena mogla umrijeti i onda sam zamišljala kako bi moj život izgledao puno bolje kad je ne bi bilo.
Kada sam se vratila kući iz crkve tog dana osjećala sam veliki nemir, nešto što nisam nikad prije osjetila. Nisam mogla prestati razmišljati o onome što sam čula u crkvi. Mislila sam da možda previše razmišljam o tome pa sam radila neke stvari da mi pomognu maknuti taj osjećaj. Ali, ništa nije funkcioniralo.
Nazvala sam moju molitvenu partnericu koju su mi dodijelili u maloj grupi i počela sam joj govoriti o svemu što se događalo. Nisam baš znala kako mogu čuti što mi Bog govori i je li uopće ono što čujem od Njega. Sve što sam znala jest da je u meni bila nekakva sila koja je bila jača od mene i protiv koje se nisam mogla boriti.
Rekla sam joj da osjećam kako me Isus traži da oprostim toj ženi, ali nisam znala što točno napraviti.
Ona je predložila da se molimo. Kad smo počele, rekla mi je da štogod mi bude na umu da to kažem naglas i predam pred Boga. Kako je ovaj proces započinjao sve stvari kojih sam se grčevito držala, a koje sam bila zaboravila došle su mi u misli i osjetila sam neopisivo veliku tugu, sramotu i bol, ali to je bio zadnji put da sam to tako osjetila. Bog nije ništa ostavio u meni, ali nije niti učinio da se osjećam kako su bol i suze bile beznačajne. Pomogao mi je shvatiti da On vidi sve i da više ne želi da živim u patnji. Dok sam se borila da otpustim sve što se dogodilo mojoj mami, nekako sam osjetila kao da ću je time iznevjeriti, ali Bog mi je rekao da je osveta Njegova.
A onda je Gospod tražio od mene da odem k toj ženi. Prošlo je 2 godine otkako smo zadnji put pričale i tijelo mi se zamrznulo. Dok sam vozila prema njezinoj kući prisjećala sam se koliko puta ova žena nije oklijevala da me povrijedi i bude zlobna prema meni. Rekla sam Bogu: „Stvarno se nadam da sam te dobro čula jer zbilja ne znam što radim ovdje.“ Kako dođeš nekome kući i samo mu kažeš „Opraštam ti.“ ako ti se oni nikada nisu ispričali?
Kada je otvorila vrata osjetila sam kao da je vatra ispunila moje tijelo i ja sam se samo nagnula naprijed i zagrlila je. Riječi „Žao mi je za sve što sam učinila što te je povrijedilo.“ izašle su iz mojih usta. U svom umu pitala sam Boga: „ŠTO?! Za što mi je žao? Nisam učinila ništa loše.“
Ona je meni rekla da je znala da sam živjela u patnji zbog svih stvari koje sam joj učinila... ali Gospod mi je rekao: „Ja sam promijenio tvoj život, ona je i dalje ista.“
Sjećam se da kada sam se okrenula i otišla nisam nikad u životu osjetilla takvu radost. 14 godina bila sam zarobljena i ovo je bio moj prvi trenutak slobode. Osjećala sam se kao da hodam po oblacima. Nisam se mogla prestati smijati i nisam nikad mogla zamisliti da možeš biti tako slobodan. Osjećala sam se kao da nisam uopće ni živjela do tog trenutka. Sada, 10 godina kasnije mogu vam reći da me Bog toliko blagoslovio i kada pogledam unazad od tog dana živim u slobodi, radosti i miru. Ne mogu prestati zahvaljivati Isusu za ono što je učinio za mene, a što ja nisam mogla učiniti, i to kako bi me oslobodio.
