Od malena sam bila okružena ljudima koji vjeruju u Boga, ali zapravo sam malo znala o Njemu. I dok su godine prolazile, Bog je djelovao na mene kroz druge ljude koji su mi čitali Bibliju, pričali o Isusu, Božjoj ljubavi, ali ja ga još uvijek nisam puštala u svoj svijet. Išla sam putem. Cijelo to vrijeme sam bila izgubljena, slaba i nestalna, usprkos činjenici da sam prolazila i kroz dobra razdoblja.
Došao je trenutak kada se više nisam mogla sama nositi s time, bilo mi je jako loše, bila sam u depresiji i nigdje više nisam pronalazila sreću, nisam vidjela smisao života i svega što se događa oko mene.
Moja je mama, vidjevši sve to, zamolila mog bratića Borisa da me nazove i priča sa mnom (on me oduvijek pokušavao upoznati sa Isusom). Rekao mi je koje stihove iz Biblije da čitam, kako da se pomolim Gospodu i još par stvari. Sve sam to već bila pokušala, no ništa nije pomoglo, nisam našla izlaz. Ipak sam ga poslušala i tada sam osjetila Božju ljubav i snagu. Molitva je bila uslišena, a ja sam imala osmijeh na licu.
Nakon tog iskustva jedno sam vrijeme imala dobar odnos s Isusom, a onda sam postala poput onog sjemena zasijanog na tlo kamenito i onog zasijanog u trnje. Mučilo me zašto mu se ne mogu u potpunosti prepustiti, zašto nisam dovoljno jaka da se odupirem grijehu, pa sam ga počela moliti da to promijeni. Tada je počela teška borba, no kako je Božja ljubav i milost velika, On me i dalje nije puštao od sebe nego mi je govorio kroz svoju Riječ.
I tako je to trajalo godinama, ali ja još uvijek nisam bila odlučna pustiti ga u sve dijelove svoga života, nisam bila spremna odgovoriti na Božji poziv od straha da neću uspjeti slijediti Ga, da nisam dostojna. U jesen 2010. godine na jednoj sam službi čvrsto odlučila slijediti Krista, a poslije toga opet na koncertu Hillsonga, ali nisam se još uvijek odlučila za krštenje jer sam mislila da neću moći napraviti taj korak i tako promijeniti svoj život, oblikovati ga onako kako to Gospod želi.
A onda se na jednoj službi u Radićevoj sve promijenilo. U mom srcu i umu je pala čvrsta odluka: predajem svoj život Gospodu, da me On vodi, oblikuje i mijenja!
Jedno divno iskustvo s Bogom koje je učvstilo moju vjeru dogodilo se na STEP-ovom vikendu u Brdovcu. Bilo je tamo dvadesetak studenata. Družili smo se, razgovarali o Bogu i molili.
U subotu ujutro, nakon promišljanja o zajedničkom životu i našim ulogama u crkvi, Momir nam je rekao da svoja očekivanja i svoje molitve Bogu napišemo na papir. Nismo to trebali nikome pokazati već jednostavno svoju molitvu napisati Bogu. Ovo je dio molitve koju sam ja zapisala:
“...Molim te za snagu, za tvoju ljubav da djeluje u meni i da ju ja mogu drugima pružiti. Tu tvoju bezuvjetnu ljubav, ne očekujući nikakav uzvrat, ne bojeći se gubitka i neuzvraćanja. Molim te da uvidim prave vrijednosti u životu. Da naučim živjeti s Tobom i s drugima, da pustim da ti upravljaš sa mnom i da se prestanem bojati za to što će biti. Da jednostavno volim i da se prepustim u tvoje ruke da me oblikuješ jer to je to što trebam. Da me promijeniš. Gospode, jedini Ti to možeš, jer Ti možeš sve. Ti si ljubav i ljubav sve mijenja... “
Ta molitva bila je ključni dio mog dolaska i nešto nad čime sam meditirala i čije sam uslišenje toliko željela. Završili smo s molitvom i tijekom dana radili neke druge stvari. Navečer nas je posjetio Josip Lončar koji je te godine često gostovao u STEP-u i govorio o različitim temama iz Biblije. Molio je s nama za darove, ozdravljenje, izmirenje odnosa i slično.
Za vrijeme molitve koju je predvodio tu večer govorio je razne stvari koje su se odnosile na prisutne osobe. Dok sam ga slušala stalno sam razmišljala i pitala se je li ijedna od poruka koje je govorio namjenjena meni, no nisam bila sigurna. Između ostaloga rekao je: “Isus te grli“.
U tom trenu sam na svojim leđima osjetila ruku. Istovremeno je Josip molio: „Sada Isus stavlja ruku na tvoja leđa.“
I onda je rekao ovaj ključni dio koji se odnosio na moju jutarnju molitvu: “Dajem ti svoju ljubav, da se ne moraš bojati, i dajem ti svoji snagu...”U tom trenutku srce mi je počelo jako lupati. A Josip (koji to naravno nije mogao znati) je dalje govrio Isusove riječi: “Smiri se, neće ti iskočiti srce. Ja sam tu.”U tom trenutku sam se rasplakala, ali ne od tuge nego od sreće koja me preplavila.
Odgovor na molitvu koju sam izrekla ujutro je došao tako brzo. Dok sam molila mislila sam da će se to jednom dogoditi, da će se odgovor pokazati kroz vrijeme. Ali to se dogodilo tu istu večer i osjećaj koji sam tada imala jednostavno ne mogu opisati.
Bog nas stvarno voli i tu je za nas.
Samo uz Njega sve dobije smisao i samo hodajući s njim kroz život ja ŽIVIM istinski i uživam u tom našem odnosu, prijateljstvu. Sada znam da ću moći slijediti Isusa, ne svojom snagom nego njegovom, jer on će me dignuti kada padnem - on je moj smisao!
Hvala mu na tome.