Zovem se Đuro Pavlić, rodio sam se 1960. u katoličkoj obitelji. Roditelji mi nisu puno govorili o vjeri. Primio sam sve sakramente i išao povremeno u crkvu, ali to je bilo više zato jer idu svi. U 21. godini sretno sam se oženio za ljubav svoga života, Katicu. Dobili smo troje djece, napravili novu kuću, nije nam moglo biti bolje. Katica je tada redovito čitala Bibliju, ali ne i ja. Navečer, kad bi legli, tražila je da nam nešto pročita iz Biblije. Pošto sam je volio, uvijek sam se složio, ali samo kako bih joj udovoljio.
Potom je započeo domovinski rat. Supruga je s djecom otišla kod sestre u Švicarsku, a ja sam ostao na ratištu.
Ostao sam sam, s nadom da ću preživjeti. Bilo je užasno.
Jedan sam dan primio pismo od moje drage u kojem mi je napisala: „Mačak, molim te, uzmi moju Bibliju s kreveta i čitaj“. Ne znam više koji stih, ali rekla je da čitam. Istog se dana dogodio strašan napad na naše selo, granate su padale na sve strane. Ja sam bio sam u podrumu i razmišljao kako bi upravo ondje mogao biti i moj kraj. Sjetio sam se Biblije, uzeo je i počeo čitati – po prvi puta u svom životu. U Božjoj sam riječi pronašao veliko ohrabrenje.
Osjetio sam da nisam sam, osjetio sam da moj kraj nije tu, u tom podrumu. Za par dana naše je selo bilo okupirano i uspjeli smo izaći van. Samo sam razmišljao kako doći do svoje obitelji, koja je u Švicarskoj bila smještena kod jedne prekrasne kršćanske obitelji, koja je bila dijelom iste zajednice kojoj je pripadala i Katičina sestra. Moja se Katica nakon mjesec dana pripadanja istoj zajednici, ondje i krstila. Ja sam do Švicarske uspio doći nakon par mjeseci (koje li „slučajnosti“, rekli bi ljudi, da sam samo dan prije okupacije našeg sela, uzeo putovnicu i stavio ju u džep – pomisleći „neka se nađe“). I ondje sam, u obitelj kod koje je odsjela Katica i ja bio primljen kao da sam njihov, što me oduševilo. Prvi sam put imao priliku doživjeti kako netko živi svoju vjeru. I ja sam oduvijek tako želio živjeti sa svojom obitelji, ali nisam znao kako.
Tada sam shvatio kako sam i ja važan Bogu. Shvatio sam da me Bog voli i da je umro za mene.
Nakon mjesec dana moja je Katica primijetila da se nešto sa mnom događa.
Rekao sam joj da se moram vratiti na ratište kod svojih prijatelja. Morao sam se vratiti, imao sam potrebu reći im što mi se dogodilo, kako me Isus pronašao. To mi je bila najteža odluka u životu, jer sam sada znao u kakav pakao se vraćam.
Jedna prijateljica na pozdravu me ohrabrila riječima: „Bog te čuva i ništa ti se neće dogoditi“. I tako sam se vratio, s Biblijom u ruci, misleći kako će me svi slušati kada im budem čitao. Ali to se nije dogodilo – doživio sam podsmjehivanje. Zapovjednik, moj prijatelj i vjerni katolik, čuo je moje svjedočanstvo i stao uz mene, te nagovorio druge da me poslušaju dok im čitam iz Biblije. Bilo je to posebno iskustvo. Hvala Bogu što me tada sačuvao i ponovo nas okupio kao obitelj u Zaprešiću.
Zahvalan sam Bogu što sam prošao kroz ovaj rat, jer to je bio moj put do spasenja. Da nije bilo rata, ja ne bi upoznao riječ Božju, ne bi upoznao one divne ljude u Švicarskoj koji su mi pokazali kako živjeti vjeru svaki dan. Čudni su putovi Gospodnji. Sada mu stojim na raspolaganju da me koristi u svom Kraljevstvu kako bi ga proslavljao.
