Moj život je bio uobičajen život tinejdžera koji je pripadao društvu koje je tražilo zabavu, a najčešće je nailazilo na probleme. Svi smo glumili neke “frajere” i dokazivali se na razno razne načine.
Bilo je tu vikend pijanstava, ismijavanja drugih, tučnjava, maltretiranja slabijih, a često i upotreba lakših droga poput hašiša.
S druge strane slovio sam kao dobar dečko iz susjedstva. Išao sam redovito u rimokatoličku crkvu gdje sam obavio sakramente krštenja, pričesti i krizme, a bio sam i ministrant. Ipak duboko u sebi sam znao da sve što radim nije dobro, ali dugo nisam shvaćao zašto. Primjećivao sam da sam drugačiji od ostalih i da ne uživam previše u tim besciljnim izlascima, no opet želio sam biti voljen i prihvaćen od strane društva. Obiteljska situacija nije bila baš idealna i većinu vremena sam proveo s jednim roditeljem jer su oni dosta vremena živjeli razdvojen život. Kako je tata po cijele dane radio uglavnom sam bio sam i prepušten samom sebi.
Prepuštao sam se društvu i ulici koja me na određen način i odgajala. Bio sam prilično buntovan, arogantan i prgav. Zbog toga sam često dobio i batina.
U svom revoltu u određenom trenutku sam počeo trenirati boks i iako obično ljudi brzo u tom sportu odustanu nisam se dao. Neću reći da sam bio najbolji u tome, ali volio sam taj sport. Postao je nekako dio mene. Ubrzo je i većina moga društva počela trenirati pa samo preusmjerili svoje ciljeve i nastavili smo druženje kroz treninge. Boks me čuvao od daljnjeg ponora droge, pa čak i samog pušenja. No nije me sačuvao od kockanja o čemu sam bio prilično ovisan.
Devedesetih godina u grad su došli poker automati na koje sam trošio zadnje novce koje sam kod sebe imao. Kada sam trebao još novaca krao sam iz tatinog džepa. U to vrijeme sam bio prilično zatvorena i iskompleksirana osoba, a pubertetske akne kojih se dugo nisam mogao riješiti svakako su pridonijele tome.
Na određeni način bio sam nezadovoljan i mrzio sam samoga sebe.
Nakon završetka srednje škole počeo sam se često pitati o smislu života jer mi je sve nekako djelovalo isprazno. Tražio sam odgovore na mnoga pitanja, no nisam ih nalazio. Postepeno sam umjesto u crkvu počeo ići oko crkve, a praznina koju sam osjećao je bila sve veća. Bio sam toliko nezadovoljan životom da sam u jednom trenutku čak pomislio i na samoubojstvo. Ipak nisam imao dovoljno hrabrosti da to i učinim. Tako je počela moja potraga za odgovorima na pitanja o životu koja su me mučila. Moje društvo i okolina mi tu nisu puno pomogli jer su uglavnom izbjegavali ta pitanja i govorili mi da sam još mlad i da se ne trebam opterećivati time.
Duboko u sebi nekako sam znao da sve to ima veze s religijom samo nisam znao kojim smjerom ići. Počeo sam sa hinduizmom i krenuo sam čitati knjige o tome, no brzo su me odbile. Jednostavno nisu odgovarale na moje ključno pitanje: “koji je smisao mog života?”. Uz to sam počeo čitati i knjige o filozofiji, psihologiji i parapsihologiji smrti.
Zanimalo me što se događa kad čovjek umre? Ima li nešto nakon toga?
Knjige na temu života nakon smrti su zaista bile zanimljive, no još uvijek nisam dobio zadovoljavajuće odgovore.
Kao mali sam čitao ilustriranu Bibliju za mlade, no svoj prvi pravi kontakt s Biblijom sam napravio putem Jehovinih svjedoka koje imam u obitelji. Počeo sam čitati Bibliju od Starog zavjeta, ali ništa nisam razumio. Brzo sam se razočarao u aktivnostima Jehovinih svjedoka iako je bilo nekih zanimljivih stvari koje su me još više zainteresirale za biblijski sadržaj. U međuvremenu sam se sezonski zaposlio i zaradio svoju prvu plaću kojom sam si odlučio kupiti kompjuter. Putem oglasnika sam kontaktirao osobu, Dalibora Puljiza, s kojom sam dogovorio prodaju. Kako sam bio prilično velika neznalica za kompjuter često smo se nalazili kako bih nešto naučio. Kroz vrijeme dosta smo se zbližili pa smo dotakli i temu Boga i smisla života. On mi je spomenuo da vjeruje u Boga i da ide u baptističku crkvu za koju sam ja tada prvi puta uopće čuo. Rekao mi je: “To ti je crkva gdje se propovijeda s rukama u džepu”. Poklonio mi je Novi Zavjet i nekoliko knjiga koje sam počeo čitati. Tražio sam istinu zaista otvorenog i iskrenog srca. I tada se odjedanput otvorilo.
Bilo mi je dovoljno da pročitam prvih nekoliko stranica Ivanovog evanđelja kad mi se doslovno kosa počela dizati na glavi i odjednom sam shvatio tko je Isus i što želi od mene.
Želio je da priznam svoju grešnost i da se pokajem za svoje grijehe. Shvatio sam da mi Isus želi dati pravi smisao života u svakoj situaciji i da mi daje novu priliku za život. Dalibor mi je postao jedan od najboljih prijatelja, a ja sam počeo redovito dolaziti u crkvu. Gotovo svake nedjelje propovjednik kao da je govorio meni osobno znajući sve probleme koji su me mučili. Kasnije sam shvatio da mi Bog govori kroz njega.
Obratio sam se Bogu i svoj život sam preusmjerio na njega. Bilo je tu još puno padova, sumnji i “pijanih” vikenda, ali kroz neko vrijeme Bog me oslobodio svih tih stvari. Ubrzo sam se i krstio. Svima u okolini sam govorio o Bogu, ali s tom pričom nisam baš bio previše prihvaćen. Moja vjera je bila česti predmet sprdnje i ismijavanja u društvu u kojem sam se nalazio. Čak su se i moji roditelji žestoko okrenuli protiv mene. Bilo je tu puno problema, no ipak Bog je na kraju to uredio tako da i sa svojim roditeljima danas mogu normalno i otvoreno razgovarati o vjeri.
Danas znam da je moj život u Božjim rukama i da je Isus moj jedini smisao života.
