Emil

Prišla i rekla da želi moliti za moje ruke i za moj dar

Od kada znam za sebe, moji su me roditelji redovito vodili, a katkada i vukli, u crkvu (EPC Osijek). Tata je jedno vrijeme bio starješina, a kasnije i pastor, tako da sam u crkvi bio barem nekoliko puta tjedno. Ne sjećam se da sam izostajao iz crkve, čak ni kada su igrali Dinamo-Zvezda ili kada su me dobri prijatelji zvali na rođendane. Kao dijete prihvaćao sam to sve i kao najmlađi od petero braće živio karakteristično djetinjstvo u autentičnoj kršćanskoj obitelji.  Sve je teklo uobičajenom dinamikom do moje desete godine, a tada počinje nešto posebno.

Nedjelja popodne, večernje bogoslužje. Sjedim na balkonu poluzainteresirano, ali mi se pogled ne odvraća od klaviristice u crkvi. Svirala je posebno i, iako nisam imao nikakva glazbena znanja, prepoznatljiv je bio njezin talent, vještina i iskrenost u vođenju slavljenja. Sjećam se da se zvala Carol i bila je Amerikanka. U jednom trenutku, potpuno zaokupljen njenim briljantnim sviranjem pomislim u sebi: „Dragi Bože, ako ja ikada budem mogao svirati kao Carol, dat ću svu svoju glazbu Tebi!“. Nakon bogoslužja otišli smo doma i ništa se posebno nije događalo. Eh, da, vrlo tipično za mene dodao sam Bogu još jednu misao: „Bože, ali ni pod kojim uvjetima ne idem u glazbenu školu.“

Jednog je dana tata, bez nekog posebnog povoda, meni i mojoj braći odlučio nešto pokloniti - nešto za stotinjak kuna. Svatko je rekao svoje želje, a ja, ne dvojeći ni sekunde, rekao sam: „Hoću sintisajzer!“. Tata me pogledao, odmahnuo rukom i rekao da ne znam svirati i da izaberem nešto drugo. Tada sam zavikao: „Ako mi ga ne kupiš, neću nikada ni znati!!!“ Bio sam toliko uporan, nisam htio jesti, plakao sam neobjašnjivo dugo jer sam iz nekog razloga to toliko želio. Kada sam apsolutno pretjerao u dosađivanju roditeljima, tata me napokon odveo na 'plac' i kupio moj prvi sintisajzer. Bio je vrlo mali, 4 oktave, sićušne tipke, skoro pa džepni primjerak. Tu sreću i oduševljenje ne mogu objasniti, a još manje ne mogu objasniti zašto sam to želio. Tada nisam ni pomišljao da je moja iskrena misao upućena Bogu već bila uslišana.

Jednog dana nakon škole došao mi je najbolji prijatelj (Alen) i pokazao C-dur, F-dur i G-dur. Tu prestaje sve moje glazbeno 'obrazovanje'. Dalje učim sam, ali ne sasvim sam!

Enormna želja za vježbanjem dovela je do toga da sam trebao veći sint i nekako smo ga uspjeli kupiti. Vježbao sam kao lud. Nakon 3 godine mogao sam učiti samo slušajući pjesme na radiju, doslovno odsvirati sve melodije i akorde koje sam čuo. Počeo sam stvarati harmonije koje nisam razumio, ali imao sam neku svoju 'logiku'. Uporno sam odbijao ići u glazbenu školu. Čak sam imao 'ponudu' od jedne osobe da će mi, ako krenem u glazbenu školu, kupiti pianino! Nije mu prošla 'ponuda'. I dalje sam uporno vježbao: 4 do 5 sati dnevno. Nakon samo godinu dana trebao sam puno ozbiljniji instrument. 

Mi kao obitelj živjeli smo skromno i nismo si mogli priuštiti klavijaturu koja je u ono vrijeme koštala oko 1000 maraka! Odlučio sam štedjeti te čak i izbjegavati gablec u školi. Nerijetko sam bio gladan ako ne bih užicao koji zalogaj od prijatelja. Kada sam za nekoliko mjeseci skupio oko trećine iznosa, tata je rekao da on može dati samo još trećinu. Nastavio sam skupljati, a onda je jednog dana tata došao s posla (crkve) i rekao da je jedan čovjek dao sav preostali iznos za kupnju instrumenta. U ono doba bez interneta, jedino je 'Plavi oglasnik' bio na raspolaganju za potragu polovnih instrumenata (za novi  sint nisam imao). Našli smo dobru ponudu iz Čakovca, sjeli u auto i do večeri je sint bio u mojoj sobi. Opet veselje, ali ja i dalje ne shvaćam da je Bog već na djelu.

Na ljeto 1994.  predajem svoj život Bogu (na kampu u Orahovici). Te se iste godine, na jesen, Carol  vraćala u Ameriku i klavir u crkvi više nije imao tko svirati! Ali klavir i sint nisu isto i nisam ni pomišljao da bih mogao sjesti i svirati klavir – kamoli na bogoslužju. 

Jedne nedjelje nakon službe, Carol mi je prišla i rekla da želi moliti za moje ruke i za moj dar. Molitva je trajala kratko, ali iskreno. Ja sam postao potpuno svjestan da je to odgovor na moju želju kao desetogodišnjaka. Nekoliko nedjelja kasnije voditelj tima za slavljenje rekao mi je da ako želim mogu im se priključiti! Bio sam šokiran, ali pristao sam. Dao sam mu popis od dvadesetak pjesama koje sam 'znao' i nadao se da će ih u nedjelju uvrstiti na popis. Naravno, od sedam pjesama na bogoslužju znao sam dvije, ali cijeli me tim ohrabrivao i rekao da samo nastavim vježbati i Bog će to koristiti.

Enormna količina fanatičnog vježbanja, čak po 7 ili 8 sati dnevno, postajala je iz nedjelje u nedjelju toliko očigledna da su mi ljudi prilazili i rekli da ne mogu vjerovati da ja to sviram. Teško je uopće objasniti tu neutaživu glad za vježbanjem i 'skidanjem' pjesama. Redovno sviram u crkvi 3 do 4 puta tjedno, uistinu netipično adolescentsko doba. 

Moja glazbena priča preokreće se 1997. kada odlazim iz Osijeka i s velikom tugom ostavljam svoju matičnu crkvu u kojoj je sve počelo te odlazim na studij arhitekture u Zagreb. Imao sam laganu grižnju savjest ostavljajući prazan klavir, ali tadašnji omladinski vođa i voditelj slavljenja govori mi da nisam ništa dužan zajednici i da sam dao sve što sam mogao. Naći će se sada drugo mjesto za nastavak mog glazbenog puta. Tražeći crkvu u Zagrebu u kojoj mogu nastaviti služiti Bogu i ljudima glazbom, zaustavljam se u Baptističkoj crkvi. Ivica Horvat, koji u to vrijeme svira, sa zadovoljstvom mi predaje mjesto 'klavirka' u crkvi.

Sada imam 41 godinu. Još uvijek uživam biti upotrebljen u glazbi, slavljenju, u crkvi! Bog mi nije dao sposobnost preko noći, ali mi je dao neobjašnjivu želju za vježbanjem. Mnogi glazbeni projekti u kojima sam bio uključen, mnogi izdani CD-i s raznim izvođačima te tisuće odsviranih bogoslužja,  svjedočanstvo su mog čudesnog glazbenog puta u režiji Onoga koji daje darove, a samo mu treba iskreno i poslušno srce – pa makar to bilo srce desetogodišnjeg djeteta!

 

„Bog može učiniti nemjerljivo više nego što mi molimo ili mislimo, svojom snagom koja djeluje u nama.“ – Ef 3:20

Naše priče