Danijel

“Wow, pa Ti si stvarno ovdje, zaista me slušaš i živiš u mojem životu, hvala Ti!”.

Rođen sam u kršćanskoj obitelji te od malena pohađam Baptističku crkvu u Zagrebu.  Na vjeronauku sam učio o Bogu i zaista nikad nisam preispitivao Njegovo postojanje. Znao sam da je Isus Božji Sin, da je umro za sve ljude na Zemlji i da se osobe krste kada osjete Božji poziv. No, na to sam tada gledao kao nešto do čega ima puno vremena i godina. 

            Kada sam imao oko 13 godina,  moji roditelji su se premjestili u baptističku crkvu Betel u Sisku. S obzirom na to da sam još uvijek pohađao vjeronauk „kod Keke“, nastavio sam dolaziti u Zagreb, no isto tako sam odlazio s roditeljima u Sisak. To je vrijeme za mene bilo pomalo čudno  jer nisam osjećao pripadnost niti jednoj crkvi i nisam bio baš “aktivan” u svojem osobnom odnosu s Bogom.

            Kada sam na ljeto završio osnovnu školu, dogodila se famozna Činta o kojoj sam toliko slušao, ali nikad namjeravao otići tamo zbog tipičnog stava “Joj, a što ću ja tamo?”. Druženje s vršnjacima koji dijele moju vjeru u Isusa me pomalo odbijalo jer sam smatrao da su oni u vjeri bolji te da stvarno nemamo baš o čemu razgovarati. Nikoga nisam poznavao tako dobro da bi se družio s njima. No, ipak sam na nagovor svoje sestre (i kojekakve ucjene) te na očev prijedlog odlučio otići. To je bila jedna od najboljih odluka u mojem životu. U sljedeće četiri godine, kako sam sudjelovao na kampovima, doživio  sam puno izvanrednih susreta s Bogom. Uz to sam postao puno otvorenija, hrabrija i komunikativnija osoba što je jako pozitivno utjecalo na mene, kao i na moj kršćanski život.  U to sam vrijeme odlazio i na dosta konferencija za mlade.

            Bez obzira na sve to, dugo me mučilo pitanje mojeg krštenja. Redovito sam ispitivao Boga kroz molitve o tome kada će doći moje vrijeme za to, jesam li slučajno propustio Njegov poziv, radim li uporno nešto krivo ili je u pitanju nešto drugo. Zaista sam se za to brinuo jer sam već bio dosta uključen i aktivan u crkvi, samo mi je krštenje „visilo u zraku“ kao zadnji dio slagalice kojeg nikako ne mogu naći i staviti na pravo mjesto.

U sljedećih sam nekoliko mjeseci bio svjedok Božjeg djelovanja, Njegovih intervencija i uslišenih molitava. Tada sam mu rekao: “Wow, pa Ti si stvarno ovdje, zaista me slušaš i živiš u mojem životu, hvala Ti!”.

Nekoliko dana nakon konferencije u Mačkovcu, gdje sam s dvojicom prijatelja pričao o svojoj vjeri, ležao sam u sobi na krevetu usred noći te, potaknut mislima, počeo se ponovno moliti za tu odluku koja me dugo mučila. Tada, po prvi put, nisam imao osjećaj otpora ili neizvjesnosti, već veliko olakšanje. Tada mi je kroz glavu prošla misao: “Pa ako Bog toliko toga čini za mene, intervenira u mojem životu, trpi moj neposluh, čuva me, ohrabruje me, sluša moje vapaje te me uvijek iznova vraća k sebi kada sam slomljen od grijeha…. Pa zar mu barem ne dugujem da konačno u potpunosti priznam  sve grijehe i pokajem se za iste, da priznam kako je Isus moj Spasitelj i postanem Njegov sluga te potpuno predam svoj život Njemu?”.

Naše priče