Radha

Dva dana kasnije, rano ujutro u uto­rak, čula sam glas u mojoj sobi – nisam mogla razaznati da li je to san ili sam bila budna. Čula sam riječi na mom materinjem jeziku “Danas će se S­veti Duh spustiti na tebe”

Dilip i ja razveli smo se u travnju 2010. nakon 25 godina braka. Naša djeca su tada imala 20 i 17 godina.
Moji roditelji su bili odgojeni u velikoj obitelji u tipičnoj brahmanskoj (svećenička kasta) tradiciji. Za razliku od njih ja sam odgojena u liberalnom okruženju jer roditelji nisu prakticirali hinduističke rituale u kući. Ipak, paljenje svijeće i izgovaranje molitve je bio dio naše dnevne pobožnosti.
Otac mi je jednom rekao da bih u životu trebala pročitati i Bibliju. U siječnju 2011. počela sam čitati evanđelje po Mateju. Bio je to mjesec u kojem mi je isticao ugovor za posao u Njemačkoj. Svaki dan u 8:15 pročitala bih jedno poglavlje, a prije njega jučerašnje poglavlje. Krajem siječnja shvatila sam da sam doživjela Krista na potpuno drugačiji način – čvrst i nježan, odgovarao je istinom i odnosio svaku slabost.   
Kako sam nakon deset godina postala nezaposlena, njegove riječi su mi dale vjeru. Čitala sam u Mateju 6:25-27 “Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?”
”Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat?”
Nakon evađelja po Mateju nisam krenula dalje. Trebalo mi je vrijeme da apsorbiram ono što sam pročitala. U travnju 2011. kolegica s bivšeg posla me pozvala da na Veliki Petak odem s njom na bogoslužje u crkvu (Paulusgemeinde) u Münsteru.
Centralna tema propovjedi je bio križ. Kad sam stigla kući kontemplirala sam na temu križa kako nas je pastor Thomas Kruehler bio uputio. U to vrijeme sam bila uznemirena zbog lošeg zdra­vstvenog stanja moje majke (81). Trebala se vratiti u Njemačku nakon što je par mjeseci bila u Indiji. Njena viza, financije – sve je bilo upitno. Kao njeno tada jedino živuće dijete nisam je mogla odbiti, ali nisam ni znala kako ćemo živjeti ako ona doseli.

Jednog subotnjeg jutra re­kla sam Bogu (uvijek sam mu pričala iako ga nisam poznavala) da ne znam što bih trebala napraviti i da nikad neću znati da li iz najboljih namjera činim više štete nego koristi. U molitvi sam mu rekla da se odričem svoga prava da određujem što je dobro a što loše.

Ta molitva je bila prijelomna točka. Nakon nje su se u mom životu počela događati razna čuda i još uvijek se događaju. Sljedećeg dana sam otišla na Uskršnje bogoslužje i kao vjernica sudjelovala u euharistiji. Vjera je predivan dar koji dolazi od Boga!

Dva dana kasnije, rano ujutro u utorak, čula sam glas u mojoj sobi – nisam mogla razaznati da li je to san ili sam bila budna. Čula sam riječi na mom materinjem jeziku “Danas će se Sveti Duh spustiti na tebe”. Do tada nisam ništa znala o Duhu Svetom.

Na Uskrs su objavili da će u utorak pastor Thomas u centru grada biti u kafiću na raspolaganju za “Nikodemov sat” od 22 sata navečer. Željela sam ići, ali nisam običavala izlaziti tako kasno. S dosta nelagode sam odlučila otići jer sam žarko željela biti u društu braće i sestara.
Pastor Thomas je bio sam I pitao me što želim znati. Nakon subote povjerovala sam u Krista I njegov križ ali imala sam još tri pitanja koja su me mučila. U hinduizmu Bog živi u nama – zašto smo u kršćanstvu svi grešni­ci? Ako nismo savršeni kako razumjeti novo rođenje i spasenje? I, na kraju, zašto u zapadnom, takozvanom kršćanskom, društvu ljudi žive sa tako niskim moralnim standardima?
Thomas mi je odgovarao iz Biblije. Objasnio mi je što je grijeh, novo rođenje i pričao mi je o Nikodemu, te kako nam Bog daje novo rođenje od Duha i vatre.

Uputio me da gledam na vjeru kao na osobno putovanje i slijedim Krista, a da se ne opterećujem kršćanstvom kao institucijom.   

Zatim mi je ispričao svoje životno svjedočanstvo. Nakon toga se molio za mene i pitao me želim li dati život Isusu. Na sva moja pitanja sam dobila nježne i precizne odgovore. Rekla sam „Da”. Dok smo molili osjetila sam da sam uronjena u dimni oblak. Znala sam da sam došla kući. Iako nisam mogla shvatiti što je to što sam primila, Božjom milošću sam to prihvatila.
Nakon toga patila sam i mučila se s različitim stvarima. Žalovala sam što sam morala napustiti pobožnu literaturu i glazbu koja se bazirala na hinduističkoj filozofiji... Ali osijećala sam stalno prisutnost Isusa i Svetoga Duha. Pokazali su mi što je i odagnali nepotrebne misli i brige od mene.
Tijekom te faze počela sam uviđati snagu molitve, traženja oproštenja i donošenja različitih osjećaja, grešnih misli i djela pod križ. Osjećala sam se oslobođeno i blagoslovljeno. Potpuna radost u Isusu došla je tek nakon mog krštenja u lipnju 2013. godine.
Nisam željela svojoj obitelji puno pričati o vjeri ili čitati Bibliju da ne pobudim u njima otpor i odbijanje, ali Duh Sveti me vodio i dao mi prave riječi i stav. Osjetila sam kako je cijela moja obitelj pod dojmom promjena koje su vidjeli u meni. Jedan po jedan, i moji roditelji, dvoje djece i bivši muž su prihvatili Isusa. U lipnju 2015. Dilip i ja smo se ponovno vjenčali i uskoro doselili u Zagreb gdje sada radim na je­dnom znanstvenom projektu na Institutu Ruđer Bošković.
Jedan od stihova koji me osobito ohrabruje je iz Izreka 3:5-6
”Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor. Misli na nj na svim svojim putovima i on će ispraviti tvoje staze.”

 

 

Naše priče