viktor.jpg

Viktor

Tražio sam nešto što će me ispunjavati. U početku je bilo bezazleno, ali je kasnije preraslo u pušenje svaki dan po više puta. Sve me više obuzimalo i počeo sam biti agresivan kad ne bih zapalio.

Kao malog dječaka roditelji su me vodili (ponekad tjerali) u crkvu i u nedjeljnu školu. Shvaćao sam to kao ‘tlakuʼ. Mislio sam: „Ma bit ću ja kršćanin jednom kad odrastem. Sad je vrijeme za zabavu.” S godinama sam počeo odbacivati Boga sve do te mjere da sam odbacio svaku vrstu ljubavi. Bio sam uglavnom pun mržnje. Počeo sam se tražiti u svakakvim stvarima i hobijima i živjeti samo za zabavu i provode.

Čim sam krenuo u srednju školu, privuklo me društvo s kojim sam se osjećao nadmoćno, iznad drugih. Nikad se nisam volio družiti i raditi ono što su radili moji vršnjaci. Uvijek sam morao glumiti da sam stariji.

Odmah u prvom razredu počeo sam pušiti travu. Shvaćao sam to kao neku zabavu i trenutni izlaz iz problema koji su me mučili. Tražio sam nešto što će me ispunjavati. U početku je bilo bezazleno, ali je kasnije preraslo u pušenje svaki dan po više puta. Sve me više obuzimalo i počeo sam biti agresivan kad ne bih zapalio.
U to je vrijeme svaki moj odnos bio površan, a to mi čak nije ni previše smetalo jer sam mislio da je to ispravan način. Bio sam uvjeren da imam mnogo prijatelja, međutim ubrzo su uslijedila razočaranja u ta površna prijateljstva. Doživio sam da ti „prijatelji” nisu bili uz mene kada mi je bilo potrebno, ali i dalje sam mislio da je sve to normalno. Nisam znao za bolje odnose. Nikad se nikome nisam previše otvarao. Osjećao sam se ranjivim kad bih nekome priznao svoje slabosti. Osjećao sam se jačim ako nitko ne zna što me muči i s čim se borim u sebi. Nisam shvaćao da sam u sebi sve jadniji i ogorčeniji. Da mi je netko tada otkrio ljepote odnosa za koje danas znam, možda bi me spasio svih muka koje sam morao proći u tinejdžerskim danima.

U tom razdoblju počeli su me maltretirati jači dečki iz društva. Smetalo mi je što su me i u djetinjstvu zlostavljali stariji a sad mi se to ponavljalo u srednjoj školi.

To je bio glavni razlog zašto sam krenuo na boks. Htio sam se naučiti braniti, da me više nitko ne može maltretirati. Tako je i bilo. Maltretiranje je prestalo, a ja sam bio sve više ispunjen boksom. Tu sam našao svoj razlog sreće. Trenirao sam i po dva puta dnevno. Boks me nekako izvukao iz ‘klošarenjaʼ i pušenja. Imali smo neki nepisani „kodeks”, kada je trener ismijavao takve koji ne drže do sebe. S vremenom sam prestao s travom.

Međutim, i dalje sam bio razočaran u osobe koje sam nazivao prijateljima. Tražio sam neki siguran odnos, kojeg „vani” nije bilo.  

I tada me Bog nekako doveo do razgovora koji mi je promijenio život.
Bio sam na kavi s bliskim prijateljem iz crkve i on me upitao: „Da sad odeš s ovog svijeta, gdje bi završio?” U tom trenutku nisam osjetio ništa posebno, ali narednih sam dana osjetio kako se nešto u meni mijenja. Shvatio sam da sam dosegnuo samo dno i molio sam Boga da mi oprosti i da me primi natrag. Jednostavno nisam mogao podnijeti činjenicu kako bi, da mi se nešto dogodi, sve bilo gotovo, kako ne bi više bilo spasa.
Više ne vidim drugi smisao osim toga da cijeli život i da vječnost provedem s Kristom. Mržnja prema Bogu pretvorila se u prijateljstvo. I danas sam sretan za svaki trening i svaku fizičku aktivnost za koju mi Bog daje volju i zdravlje, odlučio sam mu zahvaljivati za sve kroz što me proveo da bi me približio sebi. Dao mi je predivnu zaručnicu kroz koju mijenja moj pogled na odnose i kroz koju mi pokazuje svoju ljubav.

Ključne riječi: Naše priče