Ivana

ivana.jpg

Moj je „krah” započeo, ironično, na najvišoj poziciji mog profesionalnog puta, na samom vrhu planine

Od kada znam za sebe, bila sam marljiva i disciplinirana. Stalno sam „jurila” nekakve uspjehe: školske, sportske, poslovne... Bez puno predaha i bez osvrtanja.
Moj je „krah” započeo, ironično, na najvišoj poziciji mog profesionalnog puta, na samom vrhu planine.
Moj je život tada bio New York, London, Pariz, Ženeva, Chicago, Toronto, Montreal, Milano, pa opet New York,  Denver, Birmingham, Köln, pa opet Ženeva, Jakarta i tako više puta godišnje.

Radila sam i po 16 sati na dan. Izmjenjivali su se poslovni ciljevi, sastanci, planovi i budžeti, utrka za profitom, kupcima, novim tržištima, priznanjima i bonusima.  

Dani su bili prekratki i sve se odvijalo ubrzano kao u nekoj turbo-brzini. Imala sam malo prijatelja jer za njih jednostavno nisam imala vremena. Moja je poslovna tajnica znala više o meni nego moja mama ili bilo koja prijateljica. To nije bilo ni čudno s obzirom na količinu vremena koju sam provodila na poslu.

Sjećam se jednog jutra u Zagrebu, nakon pet godina takvog života, kada sam se probudila sama. Nisam mogla ustati i nisam željela ustati. Potpuno iscijeđena, umorna i prazna, ležala sam na krevetu na leđima i gledala u strop.

Tražila sam motiv da ustanem, ali nije mi polazilo za rukom. Osjećala sam se užasno. Ipak, otišla sam u ured oko 10 sati i ponovno radila, i radila, i radila... i prodavala, i razvijala robnu marku, i osjećala sam se... Ne znam kako sam se osjećala jer uglavnom nisam osjećala ništa. Stiglo je promaknuće. Stisak ruke, veća plaća, i odmah u avion s većim budžetom ali i većim poslovnim planom.
Tada sam dobila novog šefa, koji se iz Indonezije doselio u Zagreb. Nakon nekoliko mjeseci pitao me zašto ostajem u uredu do osam navečer i zašto ne koristim vikende za odmor nego ih provodim po aerodromima i autoputovima. Otvoreno mi je rekao da to nije dobro za mene...
„Hmm”, pomislila sam, „ovaj je čudan”. Kojeg šefa briga što je dobro za mene. Uglavnom im je važno što je dobro za posao, a ovakav ludi robot, mašina, kao što sam ja idealna je za posao. Zašto bi me zaustavljao?
Jednog me dana pozvao u crkvu. „Baš smiješno”, pomislila sam, „čovjek iz Indonezije, mene iz Zagreba poziva u Zagrebačku crkvu. Normalno bi bilo da ja njega pozovem nekamo u svojoj zemlji i u svom gradu.” Kako tog nedjeljnog jutra nisam imala nikamo drugamo za otići, došla sam u crkvu i sjela. Čekala, slušala, promatrala... Počela sam dolaziti redovito. Sviđalo mi se.

Onako mrtvu, prozirnu i hladnu zapljusnula me Bo­žja ljubav i zalijevala kao suhu spužvu. Punila sam se i prelijevala, nerijetko u suzama. Postalo mi je jasno koliko sam bila prazna i kako u meni nije bilo ničega.  

Ni sreće, ni tuge. Samo ponos, praznina i ledena hladnoća. Srce mi je bilo zatvoreno za ljude, za bliže i za daljnje, zatvoreno za ljubav, za bilo kakav odnos. Ljudi povređuju, dosađuju, dvolični su. Lakše mi je bilo u poslovnom okruženju, gdje su pravila igre poznata.
Bog je tada otvorio moje srce prvo za sebe i ja sam ga nekako poslušno i optimistično prihvatila. Napunio je moje srce ljubavlju, mirom, vjerom, istinom i poniznošću. Srušio je moje ponosne zidove. Napunio me Duhom Svetim, ugrijao i osvijetlio tako da je nestala sva moja tama, sav moj mrak i praznina. Pokazao mi je koliko me voli, koliko sam malena, koliko sam velika, koliko sam slijepa, pokazao mi je moje prazne utrke. Spustio me s planine. Oslobodio me laži i obmana, pokazao mi jednostavnost istine. Riječima ne mogu ni blizu dočarati osjećaje i energiju obraćenja koje sam doživjela. Mogu samo pokušavati, ali tu je milost moguće jedino doživjeti. To je novo rođenje, nova dimenzija mog života, karika koja je nedostajala.
Od tada više ništa nije bilo isto. Nazvala sam roditelje, pozvala ih na ručak. Nazvala sam rodbinu, prijatelje, vratila se zajedničkom životu. Povezala sam svoje vodoravne praznine, a moja nova kičma i okosnica postala je moja vertikala s Bogom, s Isusom, s Duhom Svetim. Ohrabrena i osvijetljena mogla sam s mirom i veseljem prolaziti kroz dane, bez obzira što su donosili. Postala sam slobodna od želja, ciljeva i planova. Mir koji sam dobila, pouzdanje u Isusa i otkupljenje unijelo je novu dimenziju u moj život. Radost zbog života i ljubavi Kristove ispunila je sve moje vene i postala pogonsko gorivo mog života.
Neizmjerno sam zahvalna Bogu što me probudio iz mrtvih i svom bivšem šefu Djohanu Lukmanu, koji je postao moj kršćanski mentor i učitelj i vodio me kroz Božju Riječ i kroz život s Kristom.
Naučio me da sve bitke nisu moje, nego da pripadaju Bogu i da mogu doći pred njega i odložiti svoje probleme, borbe, strahove i dobiti olakšanje.
Naučio me da smo mi upravitelji Božjih vrednota (materijalnih i duhovnih) i da je naša obveza ne samo čuvati ih već i razvijati i multiplicirati na njegovu slavu i čast.
Naučio me da je svako jutro blagoslov i da je to dovoljno za radost i zahvalnost Gospodinu.
Na kraju, naučio me da držim svoje srce čistim, jer iz njega izvire život.
A svrh svega, čuvaj svoje srce,
jer iz njega izvire život.
(Izreke 4:23)

 

 

 

 

 

Ključne riječi: Naše priče