Ivana

ivanag.jpg

Vikala iz petnih žila nadajući se da će me netko čuti. No, unatoč svoj snazi uprtoj u zazivanje Isusa Krista, iz mojih usta nije izašla niti trunka zvuka

Nakon godina hoda s Bogom i razvijanja odnos s Njim očekujete da će se u tom odnosu događati i nešto veće. Barem sam ja tako mislila, pogotovo dok sam gledala sjajne događaje u životu ljudi koji su me okruživali. No međutim, kod mene je sve nekako stajalo te sam se pitala što nije u redu. Ali Bog me vrlo brzo iznenadio. Zapravo, ne znam bih li rekla iznenadio ili zastrašio.
Bilo je to 2010. godine. Jednu večer sam legla u krevet i, kao i svake večeri, pomolila se i utonula u san. Usnula sam, no ono što je uslijedilo nije bio samo san - bilo je to više od sna.

Nešto me čvrsto zgrabilo, toliko čvrsto da mi je odu­zimalo dah te se nisam mogla pomaknuti.

Toliko me čvrsto držalo da sam osjetila bolove oko zapešća. U tom sam trenutku jedino mogla zazivati Boga. Silno sam ga zvala, vikala iz petnih žila nadajući se da će me netko čuti. Pomislila sam čak da će me, ako budem dovoljno jako vikala, možda mama čuti. No, unatoč svoj snazi uprtoj u zazivanje Isusa Krista, iz mojih usta nije izašla niti trunka zvuka. Kao da ste nijemi, a vičete i nitko vas ne čuje.
Trajalo je to neko vrijeme.

U jednom trenu, s vanjsk­e strane vrata moje sobe, netko je primio kvaku i odškrinuo vrata. U tom trenutku kao da je sve stalo, vrijeme, osjećaji, sve.

Tada sam se probudila, ili bih rekla, došla k svijesti. Potpuno prisebna osjetila sam silnu bol oko zapešća. Bila sam izbezumljena i uplašena kao nikad do tada. Obuzeo me snažan nemir i tada sam jedino mogla moliti. Uzela sam Bibliju i nasumično je počela otvarati. Svaki stih koji sam pročitala govorio mi je o tome kako sam otkupljena i kako sile tame nemaju nikakvo pravo na mene.
Tada sam osjetila da su sile tame još uvijek prisutne u mojoj sobi te da će odstupiti od mene jedino ako im to zapovjedim u ime Isusa Krista. Stajala sam tako neko vrijeme uz otvoren prozor i molila dok nisam osjetila potpuni mir.

Trenutak nakon toga vidjela sam anđele kako stoje u mojoj sobi.

Stajali su u tri reda, svaki red malo poviše drugog. Nisam vidjela lica anđela, ali se sjećam da su im obrisi bili mliječno bijeli. Stajali su potpuno mirni. Ne mogu to opisati riječima, no znam da je to bio trenutak u kojem mi je Bog potvrdio da je tu i da sam sigurna.
Ovo iskustvo pokazalo mi je mnogo više nego što sam očekivala - Bog se brine za nas i za to ima svoje načine i svoje oruđe.
Nekoliko mjeseci nakon tog događaja doživjela sam još jedno slično iskustvo. Na kampu na Ćinti, jednu večer tijekom slavljenja, osjetila se snažna prisutnost Duha Svetoga. Baš tu večer prije programa molili smo za Božju zaštitu tog mjesta i svake osobe koja je bila tamo. Zanimljivo je kako Bog odgovara na naše molitve, a da mi toga nismo ni svjesni. Meni je dao tu privilegiju da mi potvrdi kako smo uistinu zaštićeni. U jednom sam trenutku vidjela kako je cijeli amfiteatar okružen anđelima. Stajali su isto onako kao u mojoj sobi, u tri reda, no ovaj su puta okružili sve nas. To su sve bili kratki trenuci, ali dovoljno dugi da mi usade mir i radost.

 

 

 

Ključne riječi: Naše priče