Bruno

Nisam Bogu otvoreno prkosio, ali uda­ljavao sam se od njega malim koracima, traženjem opravdanja za svaki grijeh

Od najranijeg djetinjstva roditelji su me vodili u crkvu, kupovali mi biblijske slikovnice i pričali mi o Isusu. Iako sam odrastao okružen i odgajan u vjeri u Boga, u pubertetu sam se počeo udaljavati od Boga. Nisam Bogu otvoreno prkosio, ali udaljavao sam se od njega malim koracima, traženjem opravdanja za svaki grijeh.
Malo pomalo, u 7. sam razredu upao u loše društvo, a u 8. sam već ja bio loše društvo. Prije su mene roditelji upozoravali da se ne družim s određenim ljudima, a poslije su druge njihovi roditelji upozoravali da se ne druže sa mnom. Potpuno sam skrenuo sa nekog uobičajenog puta. Bilo je nevjerojatno lako biti najgorim u društvu, a nevjerojatno je kako je upravo to urodilo poštovanjem drugih članova mog društva. Moji roditelji su jako patili zbog mene, ali ja nisam imao dovoljno suosjećanja za njih kako bih promijenio svoje ponašanje.

Sjećam se kako sam tada u jednoj molitvi priznao Bogu da mi je žao, ali da mi on u ovom trenutku ne može biti na prvom mjestu. Nisam ga mogao i nisam ga htio staviti na prvo mjesto u mom životu. Bilo je toliko drugih stvari koje su imale prednost.

Nisam htio da me oslobodi od grijeha jer sam u njemu uživao. Život po Božjoj volji doimao mi se kao stalna tlaka i stalno poštovanje pravila. To mi nije bilo privlačno. Namjeravao sam Boga posjetiti u crkvi nakon što prođe moja mladost i uživanje u njoj.
No, uskoro je moje uživanje u mladosti nestalo. Upao sam u pravu depresiju. Ne u period lošeg raspoloženja, već u pravu, odvratnu depresiju od koje mi je bilo zlo od jutra do navečer. I tako konstantno, iz dana u dan, bez mira, bez predaha.

Kada sam bio depresivan, bilo mi je zlo, a kada mi je bilo zlo, postao bi depresi­van. Bilo mi je zlo od hrane, ljudi, svega. Svako jutro sam vodio borbe sam sa sobom kako bi uspio barem nešto malo pojesti prije škole, a da ne povraćam.

Uskoro se depresiji pridružila tje­skoba, a onda i napadaji panike. Imao sam razne nezdrave misli zbog kojih sam mislio da ludim.  
Samo sam želio da sve to prestane, ali nije prestajalo – postajalo je sve gore i gore, iz dana u dan. Bilo me strah da nikad neće prestati. Teško mi je opisati taj horor koji sam proživljavao. Počeo razmišljati i o smrti. Nisam se planirao ubiti, ali bavio sam se mišlju o smrti - nisam znao što bi mi bilo gore, život ili smrt. Život nije bio nimalo drag, ali smrti sam se bojao jer nisam znao što me čeka nakon nje.S vremenom sam počeo razmišljati o Bogu i tražiti utjehu u molitvama. Malo po malo sam ga sve više tražio. Počeo sam čitati Bibliju, no moj strah od smrti se nije ublažio jer sam imao osjećaj da čitam svoju osudu i kako zasigurno idem u pakao. Činilo mi se nemogućim udovoljiti Bogu. No s druge strane, počeo sam uviđati težinu svojih grijeha i tek sam tada shvatio koliko sam duboko propao.
Jednoga sam dana pitao mamu što bi bilo sa mnom kada bi umro prije svoga krštenja. Ona mi je objasnila da je krštenje vrlo važan dio života svakoga kršćanina i da bih to trebao jednom učiniti, ali da je najbitniji dio krštenja i bit spasenja zapravo primiti Isusa u svoje srce i svoj život. Kada prihvatim Isusa Krista kao svog spasitelja i pozovem ga u svoj život mogu se i krstiti. Pitao sam je kada bih to mogao učiniti, a ona mi je rekla da to mogu još i danas. To mi se činilo potpuno glupo i besmisleno. Mislio sam da se prije toga svakako treba bolje pripremiti. Do tada sam, ako se dobro sjećam, jedva počeo čitati Bibliju. Mislio sam kako bi  trebao pročitati puno više, naučiti puno više i promijeniti svoj život u potpunosti kako bi bio spreman dođi pred Krista u svojoj molitvi i zamoliti ga da mi oprosti i da uđe u moj život. Nije mi imalo smisla pozvati ga samo tako, bez pripreme, a onda sutra opet krenuti starim putem.
Ali, svejedno sam je poslušao. I mogu reći da nije bilo uzalud.
Odmah sljedeći dan moja se mama vratila s posla na kojem joj je kolegica rekla kako je za koji dan krštenje u crkvi u Radićevoj i da bismo oboje mogli doći vidjeti to. Oboje smo pomislili kako je to sigurno neki znak.

Možda ni ne bih prihvatio taj poziv da nismo dan prije pričali o krštenju, ali ovako sam pomislio kako to mora biti Božji znak i da to zato ne smijem propustiti.

Došao sam s mamom, a pozvao sam i svoju curu jer sam joj u to vrijeme često pričao o Bogu i htio sam da i ona to vidi. Uživao sam u tom događaju i ponovno sam osjetio osjećaje koje sam znao imati kada bih došao u crkvu.
Odlučio sam dolaziti češće. Od tada je svakim danom u meni sve više rasla neka milina i radost u slavljenu Boga. Molitve su mi bile dublje, iskrenije - uživao sam u njima. Ponovno sam počeo osjećati dobre emocije koje je depresija zakopala negdje duboko u mom biću. Osjetio sam olakšanje. Počeo sam se mijenjati. I sada to više nije išlo s mukom i strahom, već nekako lakše i prirodnije. Kao da ide samo za sebe. Uskoro su i drugi počeli uviđati promjene na meni, čak i oni koji nisu znali razlog toga. Duh Sveti je radio na meni. Radili smo zajedno. Tako sam to tada vidio i tako to sada vidim. Moj se život okrenuo naopačke. Strah od pakla  iz dana u dan je nestajao, a zamijenila ga je radost shvaćanja da me Isus opravdao na križu i da mi je oprošteno. Ta radost mi je iscijelila dušu od depresije od koje mi se činilo nemoguće pobjeći. I sada svoj život želim posvetiti Kristu, iz zahvale zbog toga što je učinio zbog mene, zbog toga što mi može pružiti i što me može naučiti.
Prije sam mislio da je nemoguće znati kamo ćeš otići nakon smrti, ali sada mogu mirno reći da me Krist otkupio i da znam da sam spašen!

 

 

Naše priče