Renata

Doktor mi je rekao da će mi dijete, ako se rodi, imati trajna oštećenja i da mi “toplo” preporuča da odem  u bolnicu da mi prekinu trudnoću

Bilo je to prije više od dvadeset godina. Suprug i ja smo već tada imali Mateju i Alena i zaista smo željeli još jedno dijete. Te zime imala sam neku upalu pa mi je liječnik propisao lijek.

Ne znajući da sam u vrlo ranoj trudnoći, lijek sam uredno pila. Međutim, nakon dva tjedna liječnik me pregledao i ustanovio da sam trudna.

Koliko sam bila sretna ne mogu opisati, ali već u sljedećem trenutku liječnik mi je rekao da postoji velika mogućnost da se moja beba ne rodi normalna i zdrava jer je lijek koji sam pila sigurno napravio velika oštećenja. Ako se i rodi, imat će trajne promjene na kostima i zubima. Sve u svemu, “toplo” mi je preporučio da odem u bolnicu da mi prekinu trudnoću.

Užasno sam bila potresena, ali jedino što sam tada sigurno znala je to da neću dirati u Božje djelo i da neću, bez obzira na sve, prekinuti trudnoću.

Dani koji su slijedili i suprugu i meni bili su teški i neizvjesni. Tri, četiri mjeseca smo živjeli s dijagnozom da će se naše dijete roditi s velikim i trajnim oštećenjima.
Tada je došao prvi tračak nade jer je mog dotadašnjeg liječnika zamijenio drugi, koji mi je rekao kako lijek kojeg sam pila nije opasan na početku, nego u sredini trudnoće i da najvjerojatnije neće biti problema s bebom. Stresla sam se od pomisli što bi bilo da sam slijepo poslušala prvog liječnika. Tek sad, kad gledam svog sina, shvaćam koliko bih izgubila. Interesantno, moja je cijela trudnoća bila prekrasna – nisam imala mučnine ni bilo kakve druge probleme i bila sam vrlo pokretna, a porod je bio iz snova – beba je rođena za samo 20 minuta. Dali smo mu ime Vedran i pokazalo se da je to ime zaista i zaslužio. Osim trudnoće i poroda bio je preslatka beba koja je divno napredovala i bila radost svima u kući.

Danas je on prekrasan, zdrav mlad čovjek.

Moram dobro podići glavu ako ga želim pogledati u oči. (A psalam 139:14-17 kao da govori baš o njemu.) Uz njegovu sestru i brata u meni izaziva ogromnu zahvalnost Bogu koji mi je pokazao kakav je On stvoritelj.  Koliko god je život nekad težak i pretežak, dovoljno mi je pogledati na ta moja tri pose­bna i prekrasna dara kroz koje mi Bog pokazuje svoju ljubav i vjernost. I ta ljubav je ono jedino i čvrsto za što se mogu uhvatiti. A Bog tako milo i toplo poziva: “Prepusti Jahvi putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi.” Ps 37:5

 

Naše priče