Tea

Stala sam pred ogledalo uz ogroman osjećaj gađenja i nezadovoljstva. Otišla sam u kupaonicu i povraćala

Zovem se Tea i imam 18 godina. Nisam savršena, ali poznajem Boga koji je savršen i koji kaže u Psalmu 50,15: „Zazovi me u dan tjeskobe: oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti.“

Već dulje vrijeme nisam dolazila u crkvu, jer sam se postepeno udaljila od Boga. Svatko ima neku svoju priču, a ova je moja.

Nikada nisam bila osoba koja je bila okružena hrpom prijatelja. Iz nekog razloga, nigdje se nisam uklapala. Zbog toga sam se uvijek osjećala neprihvaćeno i usamljeno.Škola jebila ono na što sam usmjerila svoje misli, te sam sve razrede prošla s odličnim uspjehom. Međutim, to nije mijenjalo kako sam se i dalje osjećala u svojoj nutrini.

Nakon što je moja majka upoznala Krista, pričala mi je o Njemu kada sam imala 9 godina. Ali me On u jednom periodu života prestao zanimati te sam prestala dolaziti i u crkvu.

Kada mi je jedan dečko rekao da sam debela, to me strašno povrijedilo.   Stala sam pred ogledalo uz ogroman osjećaj gađenja i nezadovoljstva. Otišla sam u kupaonicu i povraćala. Sjedila sam na podu, s glavom iznad WC-a, uplakana i odlučila da je ovo jedini način da budem prihvaćena. Svaki dan od tada sam povraćala. Problem mi je predstavljala mama koja se pobrinula da pojedem svaki obrok. No nakon toga pojavili bi se osjećaji krivice, nezadovoljstva i razočarenja, pa sam odmah išla vježbati ili povraćati. Zamrzila sam hranu.

Moj dan se sastojao od gledanja slika mršavih cura, onakvih kakva ću ja jednom postati, nadala sam se. Neprestalno sam se uspoređivala s njima i bila sve nesretnija. Počela sam mrziti samu sebe. Na internetu sam pronašla informacije kako lupanjem u trbuh, ili brojeći do 10, izgubiti osjećaj gladi. Vjerovala sam kako činim nešto dobro za sebe i kako napokon imam kontrolu nad hranom, a zapravo sam živjela zarobljena od bolesti koje se zovu bulimija i anoreksija.  Umjesto da sam bila sve bolje, moj život je postao jedna mračna tajna koja me uvlačila sve dublje u propast. Bila sam često depresivna i nezadovoljna.  I dalje nisam bila prihvaćena i okružena prijateljima. Jedino što sam željela je biti daleko od svih. Kada su roditelji primjetili da sa mnom nešto nije u redu i kada sam im priznala svoj problem, bili su jako potreseni, preplašeni i pomalo ljuti. Zajedno s bliskim osobama pokušali su mi pomoći. Mislila sam da me nimalo ne shvaćaju, jer ja sam vjerovala da sam zdrava i da nemam problem. Obećala sam im da više neću povraćati i da ću imati redovne obroke. Ali duboko u sebi sam znala da to nije istina. Mama je od tada više pazila na mene. Meni je to bilo teško, jer sam se osjećala kao da mi je oduzela borbu za opstanak u ovom svijetu i priliku za uspjehom. Nisam bulimiju smatrala bolešću te sam joj se vrlo brzo vratila.

U tom razdoblju, moji roditelji su zbog raznih okolnosti imali problema u braku i često bi se svađali. Krivila sam sebe. Vjerovala sam da su oni u lošem odnosu zbog mene.  Trudila sam se još više u školi i htjela da budu ponosni na mene. Ali čak ni to nije spriječilo tatu da zauvijek ode od nas...

Kao srednjoškolka započela sam vezu s dečkom koji je u tom trenutku nadomjestio sve moje praznine. Bio je uz mene u mojim borbama s opakom bolešću, te sam krenula psihologu i učlanila se u terapijsku grupu. Znatno sam smanjila povraćanje, ali opsjednutost količinom hrane koju unosim u sebe nije nestala, kao ni depresija. Moje unutarnje stanje se nije popravljalo. Iako je mami moje stanje zadavalo veliku bol, bila mi je podrška. Molila se za mene. Ja tada nisam marila za molitvu. Bog mi nije bio potreban. Za Njega nije bilo mjesta u mom životu.

Jedne nedjelje mama me pozvalasa sobom u crkvu. Sve u meni govorilo je da ne želim ići. Bilo mi je jako teško kročiti u crkvu. Dugo me nije bilo.  Glas u glavi govorio mi je da ću biti osuđena i opet neprihvaćena.

No, otišla sam u crkvu tog jutra. Samim ulaskom osjetila sam mir i radost. Nitko me nije čudno pogledao ili me prozvao. Propovijed koju sam tada slušala kao da je bila upućena meni samoj. Svaku riječ kao da sam direktno primala od Boga. To me slamalo iznutra i počela sam plakati.  Moj Bog je čekao na mene te nedjelje. Umjesto osude, dočekao me raširenih ruku i iskazao mi svoju milost. Otvorio mi je oči da vidim koliko sam mu dragocijena i ljubljena.

Nakon odluke da prekinem s dečkom, kako bi bila ispravna pred Bogom jer nisam htjela imati odnos prije braka, propitivala sam samu sebe.  U jednom trenutku počela sam moliti i postala svjesna svega lošeg što sam činila. Napokon sam uistinu shvatila da je Isus umro umjesto mene na križu, kako bi mi bilo oprošteno za sve te moje grijehe i kako bi imala vječni život. Htjela sam jednom zauvijek završiti sa svojom prošlošću i započeti sasvim novi život s Bogom. Znala sam da ću jedino tako imati pravi mir i biti slobodna od svega što me do tada držalo u ropstvu i ovisnosti. Znala sam da ću biti slobodna od svega što mi je kralo radost. Jedino je Bog taj koji daje smislen i ispunjen život. Tog jutra pozvala sam Isusa u svoje srce. Oslobodio me depresije i dao mi radosno i ispunjeno srce. Oslobodio me laži u koje sam godinama vjerovala i otvorio je moje duhovne oči kako bi vidjela istinu. Dao mi je novi identitet. Moj Bog u svojoj riječi kaže: „Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim“. Iako sam ja Njega odbacila, On mene nije nikada. Iako sam bila odustala sama od sebe, On nije nikada odustao od mene. On je bio prijatelj kakvog sam oduvijek trebala i htjela. Isus je taj koji me oslobodio bolesti koju nisu mogli pobjediti ni psiholog, ni terapijske grupe, a ni sva ljubav mojih roditelja. Od toga dana, od tog susreta s Njim, nisam povraćala.

Nakon 7 godina borbe s bulimijom, napokon mogu reći da volim sebe i da se nikada ne trebam mijenjati radi onoga što nameće ovaj svijet. Isus je ispunio moj život novim prijateljima i novim strastima.

Iako je bulimija opasna bolest, moj pravi problem su bile moje misli, i uvjerenja koja sam imala o sebi jer mi je netko jednom rekao kako sam debela i mislio pod tim: ružna, nedovoljno kvalificirana, bezvrijedna. Imala sam neprijatelja - Sotonu koji se u Bibliji naziva ocem laži i koji mi je uspio navuči zavjesu preko očiju i uvjerio me u strašne laži o sebi. Držao me u ropstvu i izolirao od svih. Želio me uništiti.

Prepoznajem se u stihu iz Biblije: „I zazovi me u dan tjeskobe: oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti.“

I upravo ti želim zahvaliti Isuse i iskazati svu slavu i čast, jer si me izbavio iz najmračnije tame, digao sa samog dna. Bez tebe bi sada bila tko zna gdje. Spasio si me sada ovdje na zemlji i dao mi vječni život. Hvala ti što me ljubiš i što uvijek i za sve možemo doći pred Tebe. Nema Boga kao što si Ti.

Naše priče