Maša

Dugo smo godina, na inicijativu moga oca, svi prakticirali različite isto­čnjačke filozofije - proučavali učenja raznih jogija, hranili se makrobiotski, vježbali jogu

Odrasla sam u obitelji u kojoj je duhovnost uvijek bila važna. Dugo smo godina, na inicijativu moga oca, svi prakticirali različite isto­čnjačke filozofije - proučavali učenja raznih jogija, hranili se makrobiotski, vježbali jogu. Moj je otac strogo slijedio taj način života, čak i u vrijeme kada je to još većini ljudi iz naše okoline bilo potpuno nepoznato i ču­dno. Očitavalo se to u mnogim detaljima naše svakodnevice.

Prali smo zube crnom pa­stom od patlidžana, umje­sto “Bivacina” na rane smo stavljali propolis, a od pro­polisa su bili napravljeni i jedini bonboni koje smo kao djeca jeli.

Ja sam, naravno, gledajući oca, vjerovala svojom djetinjom vjerom i sudjelovala u vježbanju joge i meditacijama.
Moja majka, po struci politolog, radila je kao novinarka za loka­lne novine u Dugoj Resi. Poče­tkom 90-ih dobila je zadatak da napiše članak o nekom događanju u tamošnjoj baptističkoj crkvi. Iako inače ne bi odlazio s mojom majkom na njene terenske zadatke, tog puta moj je otac krenuo s njom. U crkvi je čuo poruku spasenja i shvatio da je pronašao ono što je cijelo vrijeme tražio. Prihvatio je poruku Isusa Krista, pozvao Ga u svoj život i potpuno se promijenio.
S njim je i cijela obitelj krenula u crkvu. Odjednom smo sve smjeli jesti pa se na stolu se bez prethodnih upozorenja našla i kokica. Iako smo godinama svi bili vegeterijanci, prelazak na drugačiji tip prehrane dobro je prošao. Meni to tada nije bilo čudno. Brzo sam prihvatila odlaske u crkvu, jer je tamo bilo djece s kojom sam se družila. Za mene je to bio pomak na bolje.
Međutim, u tinejdžerskoj dobi sam počela kategorički odbijati sve što ima veze s uvjerenjima mojih roditelja.

Odlaske u crkvu sam shvaćala kao nužnost, obavezu ispunjenjem koje bih dobivala dozvole za druge stvari, koje su me više zanimale.

Kršćanski mi je život tada nalikovao na zatvor, život lišen svih dobrih stvari koje sam ja željela doživjeti. Ipak, tijekom druge godine srednje škole počela sam intenzivnije čitati Bibliju. No, iako sam živjela  život ‘’dobre kršćan­ke’’ gotovo godinu dana, imala sam osjećaj da držim dah ispod površine vode. Bilo je samo pitanje vremena kada će me puki instinkt istjerati da izronim iznad površine.
Upravo to se i dogodilo. Moje „iz­ranjanje” bilo je zapravo još jedan loš period mog tinejdžerstva, pun inačenja roditeljima, ne­posluha, izlazaka i traženja smisla u zaba­vi koja mi se nudila u društvu. Bila sam živčana i zbunjena tinejdžerka i nisam si znala pomoći. Međutim, 1999. godine dobila sam priliku otići na razmjenu u SAD, živjeti kod jedne američke obitelji i ondje pohađati 4. razred srednje škole. Vjerojatno je bio bitan tajming, moj osjećaj da sam na dnu i osjećaj kako se nešto drastično treba dogoditi kako bi mi život krenuo nabolje. Tako je i bilo. Imala sam priliku živjeti s ljudima koji su mi tada bili pravi uzor kršćanskog života.

Život s tom obitelji i isku­stva u njihovoj crkvi i s njihovim prijateljima vjernicima stavile su neke stvari na pravo mjesto i ja sam po prvi put gledala Boga drugačijim očima.

Prvi puta sam prepoznala njegovu ‘’cool’’ dimenziju i dobila osjećaj slobode u njegovoj ljubavi i prihvaćanju mene točno takve kakva sam bila.
Po povratku iz SAD-a nastavila sam preispitivati svoj identitet. U tome su bitnu ulogu odigrali kršćani okupljeni u inicijative poput “ROM”-a i “STEP”-a, koji su mi pomogli u osvještavanju činjenice kako se moja kršćanska vjera i svjetonadzor moraju očitovati u svim područjima moga života – u obitelji, na poslu, u društvu koje me okružuje. Prihvatila sam Isusa i odlučila sam ga slijediti u svemu što radim i što jesam. I od tada ga nisam prestala slijediti.